Na komemoraciji povodom smrti prof. Marka Kovačevića, koja je upriličena u Narodnom pozorištu, gdje su se od Kovačevića
oprostili brojne kolege, prijatelji, poštovaoci... ispred Centra za dramski odgoj oprostio se Sead Đulić:

Poštovana porodice Kovačević,

Dragi Markovi prijatelji,

U veoma kratkom vremenu izgubio sam značajan broj dragih ljudi, prijatelja i bliskih saradnika, ljudi bez kojih je teško zamisliti rad nakon njih. Svi odreda bili su više od saradnika i više od prijatelja, ako je to moguće. Bili su tu, bez rezerve i kalkulacija, kad god je to trebalo. I onda kad im je štetilo iz nekih razloga.
Bili su siguran oslonac ne tražeći za to nikakvu naknadu.
Ispraćajući nedavno jednog od tih odlazećih prijatelja, nakon duge šutnje jedan od nas ostajućih, tiho je prošaptao: Kad vidim ko sve ode, strah me ostati.
Eto, to je, dragi prijatelju, dragi Marko, misao koja me progoni od onog trenutka kada sam primio vijest o tvom odlasku. Odzvanja mi ta bolno istinita rečenica izgovorena samo prije nešto više od jednog mjeseca. Strah me ostati.
Uistinu me strah kako napraviti sve ono što smo ovdje, u Sarajevu, kojem si život dao, planirali prije samo desetak dana. Bilo je tu ideja i posla za deset godina. Sve smo do u
detalj isplanirali i unaprijed se veselili realizaciji dobro smišljenih aktivnosti. Na rastanku si mi rekao, bio je petak, u ponedjeljak ću na operaciju i vidimo se u Jajcu. Možda ne baš prvi dan, ali dolazim.
Nisi došao. Bio si svoje posljednje bitke, a mi zatečeni osluškivali svaku vijest, glas, nadali se čudu. A čuda nema.
Zato danas glasno izgovaram neka pitanja koja mi dva dana bruje u glavi.
Zašto smo mi u Mostaru, u jednom malom teatru toliko voljeli i cijenili Marka Kovačevića?
Zašto smo vjerovali u vizije o kojima je govorio?
Zašto smo ga voljeli i kad nas nije hvalio, kad je govorio o našim promašajima?
Zašto smo ga cijenili i kad smo bili uvjereni da nije bio u pravu?
Hiljade je mogućih zašto, a odgovor može biti samo jedan.
Zato što je bio častan, strastven, zato što je volio to što radi i nesebično sve što je znao dijelio oko sebe. Naprosto sijao je sve što zna.
Vjerovao ljudima i u ljude.
Vjerovao je da je moguće teatrom mijenjati život koji živimo. Zato je zdušno hodio sa našim Centrom za dramski odgoj širom Bosne i Hercegovine i poučavao dramskom odgoju
brojnu djecu, mlade ljude, njihove učitelje, roditelje i ostale strastveno vjerujući da će doći vrijeme da u naše škole dramski odgoj uđe kao ravnopravan predmet. Činio je to jer je znao da vrhunska umjetnička djela teatarske umjetnosti jesu samo vrh piramide koja ne može bez velike i široke baze. Bio je jedan od rijetkih koji je od samog početka razvoja ove ideje bio uz nju. Zato i jesmo zapitani: Kako dalje?
Ne znam, ali znam da moramo i da hoćemo.
A hoćemo upravo zato da ne iznevjerimo našeg Marka.
Ostvarujući sve ono što smo zajedno planirali, a nadahnjujući se njegovim idejama, djelima i predanošću radu, čuvaćemo uspomenu na njega i trajno obilježiti njegovo vrijeme u našim životima.
Dragi prijatelju, hvala ti za sve. Ne stidim se danas i ovdje, priznati da me strah.